Just another love blog.

26.02.2014.

Dok kiša, kišu, kiši, kisnem, sva se spetljam...

Asfalt je porodio kišobrane. Na sivom platnu grada prosute su crvene, bijele, crne mrlje. Ne volim kišobrane. Uvijek se negdje zaborave, izgube, ukradu. Ljudi mi djeluju smiješno kada hodaju i iznad sebe nose taj oblačak materijala na nekoj metalnoj konstrukciji. 


Ljudi mi općenito djeluju smiješno.

Gube se u svojoj tišini, urliču iznutra. Čupaju srce, češljaju kosu. Razmišljaju o misticizmu, pričaju o vremenu. 

Kontradiktorno je koliko smo isti.


Ja nisam drugačija. Možda samo drugačije ista, baš poput drugih što kao i ja hodaju noseći svoj bijeli, plavi kišobran.

Nepopravljiva. Tragač sreće od koje bježim. Neko s malim kineskim zidom. Hodajuća apatija. Nesigurna u sve što postoji. Ozbiljna. Zanimljiva. Dosadna. Sa stavom. Filozof. Neko ko brine o neobičnim pitanjima. Na obična pitanja dajem neobične odgovore. Previše razmišljam o svojim mislima. O sutra. O nakon. 

Nedefinisana. Neodređena. Nesvrstana. Neko ko slavi ljubav u dubini sebe, ko je osjeća i živi, a o njoj nikada ne kaže ni riječ. 

Zaljubljena u poeziju, u kišu, u noć, u jesen, zimu, život, njega.

Student književnosti. I jezika.

Ne previše ponosna na to.

Uvijek nešto želim, uvijek znam i šta.

Rastrgana između nekad i sad, između prošlog i sutrašnjeg.

Željna dobrog društva. Zatvorena u mali stan.

Sanjar. Romantik. Idealista. Realistična. Brutalno iskrena, na veliku žalost. Na sreću, tvrdoglava.

Teška. Komplikovana. Uplakana. Glasna. Tiha. Nečujna. Pričljiva. Sretna. Hladna kao led.

Sve sam to. I još mnogo više. Ništa nisam.


 


Stariji postovi

Just another love blog.

igra podsvijesti.